Ratar Airways

Minaret pod prozorom spavaće sobe i dalje je na svom mjestu. Isto tako i najmodernija oprema te razglas koji je baždaren tako da bi ga se moglo čuti u okolici od nekih kilometar a možda i dva. Petak je, danas ne samo da pjeva pet puta dnevno one nekakve pjesme koje već i sam D.M. zna napamet (otpjevao mi je, čula sam ga na vlastite uši!) već na isti taj razglas drzi propovijed. D.M. ne zna o čemu ovog petka vlasnik izdržljivih glasnica priča ali vjerojatno je jako ljut jer galami na sav glas unatoč mikrofonu. Razmišljam D.M.-u kupiti nekave čepiće za uši jer se počinjem ozbiljno brinuti za zdravlje njegovih bubnjića, ova količina decibela mogla bi izazvati ozbiljno oštećenje.

No D.M. i T.M. razmišljaju o vrlo jednostavnoj strategiji: napraviti vrlo primitivnu praćku i gađati zvučnike sa jednog od prozora. Zaključujemo kako ideja nije loša ali  se bojimo kako bi lokalne vlasti ovu vrstu vandalizma mogle shvatiti poprilično ozbiljno. Završtiti u bliskoistočnom zatvoru nije šala, pogotovo ako je u pitanju konzumacija alkohola i vožnje, ljubljenje ili držanje za ruke na javnom mjestu osobe suprotnog spola (držanje za ruke ili grljenje istog spola, pogotovo muškarac muškarca je, dapače, i poželjno) a o uvredi vjerskog tipa bolje ne razmišljati; bojim se da bi mogli razmotriti i vraćanje starog dobrog kamenovanja u igru.

Čepimo uši i preživljavamo ovaj put. Four more to go for today. Ovako, naime, izgleda primjer zvučne izolacije u jednom od smještaja u kojemžzive zaposlenici kompanije poznate pod nazivom Ratar Airways.

Ratar Airways zrakoplovna je kompanija koja se kiti sa više zvjezda nego li ih golim okom na vedrom nebu ovdje nabrojati možete (dvije plus mjesec, oni boljeg vida, ako imaju sreće, možda nabroje i tri za bas ekstremno vedrih večeri).  Njihova uniforma od poliestera proglašena je, jednoć, najboljom na svijetu. O tome, kako će se všsoj posadi u slučaju požara košulja pod visokom temperaturom otopiti i zalijepiti za trup i ruke pa nece biti u stanju gasiti ga, nećemo govoriti, bitno je nek uniforma lijepo izgleda na slikama, a osim toga poliester košulje proizvode takav divan osjećaj saune da će vaša posada prekomjernim znojenjem izbaciti sve toksine iz tijela i zauvijek ostati vitka i lijepa.

Osim što se bore sa minaretom , bore se i sa poprilično opširnim pravilnikom ponašanja, češljanja, šišanja, brijanja, neizlaženja, prisilnog odmora…

Kako biste uopće poletjeli kao posada u ovaj kopmaniji morate prvo proći osmotjedni teror pod nadležnošću Al Pekara strašnog, iako i po završetku treninga, on će uvijek čekati iza ugla ne bi li vas uhvatio u nestašluku.

Trening prolazite u grupi od desetak ljudi istoga spola. Pauza za ručak organizirana je tako kako se ni ukojem slučaju nećete sresti sa grupom suprotnog spola, a ukoliko do susreta slučajno dođe, bjež glavom bez obzira i ne komuniciraj ni pod kojim okolnostima!

Dvanaest sati prije prijevoza za bilo koji let ili dužnost, nužno je biti u svom stanu i odmarati se. To što pod prozorom za to vrijeme imate tri puta koncert sa ozvučenjem boljim nego što su imali Stonesi ’98 na hipodromu, ne bi vas smjelo ometati.

Ulazak i izlazak iz zgrade kontroliran je magnetinim karticama koje je obavezno provući svaki put, neprovlačnje iste povlači za sobom disciplniske mjere u obliku, ni manje ni više nego- otkaza.

Ukoliko ste muškarac i želite dovesti majku ili sestru u razgledavanje ove rajske zemlje morat ćete se potruditi organizirati joj i smještaj u hotelu jer u vašem stanu kao osoba suprotnog spola neće smjeti prenoćiti, isto vrijedi i za očeve i braću djelatnica kompanije.

Prijatelji, istog a čak i suprotnog spola, smiju vas posjetiti uz predočenje identifikacijskog dokumenta ali vašu rezidenciju moraju napustiti prije 22:00, tako da ukoliko organizirate večeru, neka to bude što ranije. Času vina ili piva nećete moći poslužiti jer alkohol je zabranjeno posjedovati u kompanijskom smještaju. Antipušačka i antialkoholna polica kompanije otkrivanje istog, random pretresima, u vašem stanu rezultira provođenjem disciplinskih mjera u vidu- otkaza.

Puno je jednostavnije otici s drustvom  u jedan od hotelsih barova te u miru popiti čašicu, no i ovdje morate biti oprezni, povratak u smještaj obavezan je prije 3:30 ujutro svakoga dana. Nema spavanja u komšiluku! Ukoliko ste zaposlenik kompanije preko pet godina i bivate uhvaćeni u noćenju kod dugogodišnjeg dečka ili djevojke? Pogađate, disciplinske mjere u obliku- otkaza!

Baš razmišljam predložiti prijateljima nek se prijave u marince, nakon ovakve torture, sve ostalo se čini kao godišnji odmor.

 

 

Only man allowed

Jeste li ikada prošetali obalom Crvenog mora sa Saudijske strane? Ako izuzmemo muslimane cijelog svijeta koji bi barem jednom za života trebali posjetiti Meku (ukoliko im materijalne prilike to dozovljavaju), ne mogu se mnogi pohvaliti ovim podvigom.

Visu za Saudijsku Arabiju ne možete dobiti tako lako. Turizam je iskljušivo vjerskog tipa i svake godine milijuni vjernika iz cijelog svijeta nahrle prema najvećoj zemlji arapskog poluotoka i popune dupkom mnogobrojne hotele u gradu na obali Crvenog mora ne bi li obavili ”hadž”.

Ovaj grad naoko izgleda kao i svaki drugi grad današnjice. Brojni shopping centri sa kojih blješte neonske reklame : GUCCI! PRADA! ARMANI! SALE!, iskaču sa svih strana. Lanci restorana i hotela renomiranih svjetskih marki prate vas na svakom koraku. Moderna arhitektura i nesnošljiva guzva u prometu kao i u svakom drugom velikom gradu.

Ali ovaj grad, sve je samo ne isti kao i svaki drugi grad današnjice. Iako je gužva u prometu nesnosna, na trubu sjeda isključivo muški dio populacije jer ženama je ovdje voziti  zakonom zabranjeno!

Ukoliko ste dama, bilo lokalna ili strankinja, zavijanje u crnu halju iliti abaju nužno je čim nogom iz aviona stupite na saudijsko tlo. Pokrivanje kose crnom maramom također je nužno iako lice, kao došljakinja, smijete pokazati. Klima je, kao i u ostalim zemljama arapskog poluotoka, većinu godine nesnosno vruća i vlažna, no kao žena bez obzira na +50 stupnjeva Celzijevih bolje vam je glavu pokriti i uviti se u crno kako ne biste dobili po nosu od ”vjerske policije” ili takozvanih ”Mutawa”.

Kao dama čekirati se u hotel, kao i ući u drzavu, možete isključivo ako imate sponzora u obliku bogatog lokalca, muža ili kompanije. Odsjedate u prekrasnom hotelu s pet zvjezdica na obali mora a iz sobe puca pogled na prekrasan bazen olimpijske velicine. Uzbuđeno trgate crni pokrov sa sebe umirući za osvježenjem ali ne, ne! Ženama na bazen pristup zabranjen! Na noćnom ormariću primjećujete naljepnicu u obliku strelice koja označava smijer u kojem se trebate moliti. Odmah se pokloniti pet puta zbog same pomisli na kupanje u bazenu, molim lijepo!

Kažu imate sreće, kralj je nođas u gradu, velika fontana u moru, poput one u Genevi samo nekoliko puta veca, u punom je sjaju, aktivirana samo kada je Njegovo Veličanstvo u gradu.

Unatoč efektu parne kupelji samo na otvorenom, odlučite se prošetati u odori nindže i baciti oko na slavnu fontanu a usput možda nešto i ubaciti u kljun. Iako zamotani u crno, svaki, ali bas svaki automobil koji prođe pored vas, zatrubit će vam. Vjerojatno je neobično , a možda čak i zabranjeno, vidjeti ženu kako hoda sama bez pratnje muškarca. Frustrirani silnim dobacivanjima i trubljenjem odlučujete prijevremeno prekinuti razgledavanje i zaputiti se u jedan od mnogobrojnih restorana .

Ulazite u restoran, no gestikulacija zaposlenika, komešanje u prostoriji i galama upućena vama ostavlja vas ukopanu i zbunjenu. Pa zar ne vidite? Ušli ste na glavni ulaz! Glavni ulaz je samo za muškarce! Osoblje vas upućuje van te na sporedna vrata ulazite u odjeljak restorana za obitelji. Smještaju vas za stol koji je paravanima odvojen od znatiželjnih pogleda ostalih gostiju, koji također sjede u istim takvim ”boksevima”. E sada ste sigurni da vas nitko neće pogledati u eventualno otkriveni dio tijela (oči, lice, šake) i obeščastiti.

Nakon što ste se konačno uspjeli izboriti za mjesto u restoranu i napunili stomak odlučujete se, umjesto razgledavanja, za shopping u jedan od mnogobrojnih megamallova. Svaka živa osoba, koja pati od naslikavanja u brandiranim krpicama, ovdje bi se vjerojatno počela tresti u groznici pogledom na cijene. Ali postoje dvije okolnosti  koje ce vam uvelike otezavati shopping. Trgovine se, kao prvo, zatvaraju pet puta dnevno u vrijeme molitve. Druga kvaka je: nema kabina za isprobavanje odjeće! Kupi, odnesi kući, probaj, ako ne odgovara- vrati! Ali u ostalom, kao da je bitno kako stoji, bitno nek pise, na vidljivom mjestu naravno, ”dizajnirao” Gucci!

Nakon što ste se najeli i obavili shopping, vrijeme je za kulturno uzdizanje iliti odlazak u kazalište. Istina, u Jeddah kazališta nema ali se svakog petka prijepodne uživo održava predstava na takozvanom ”chop-chop squer-u” ili ” trgu za sjeckanje”. Ovdje možete pratiti i bodriti odsijecanje prstiju, šaka, ruku, nogu ili glava na licu mjesta. Koji dio tijela će biti na panju, određuje težina počinjenog zločina. Za sitniju krađu, ostat ćete samo bez prstića.

No kažu kako i Saudija živi burnim podzemnim životom, kojeg svjedok još uvijek, na žalost, nisam bila. Kompaundi u kojima obitavaju stranci, gradovi su unutar grada, i tu vrijede sasvim drugi zakoni. Proizvodi se čak i vlastiti alkohol u obliku piva, vina i jedne vrste žestokog pića koje, kako kažu, i nije tako loše kada se naviknete.

Pravilo dakle glasi : snađi se druže, a posebno drugarice!

 

Moj Muhamed je drugačiji iliti MMID sindrom

Ona dolazi iz stroge katoličke obitelji. Ortodoksni zet poželjan je koliko i mačka u psećem leglu. Nekršten mužjak potencijalno je manja opasnost na prostorima na kojima odrasta pa se na njega niti ne pomišlja iako jedno je sigurno: kućni prag njenog oca, takav zet prekoračiti nece ni u najmračnijim snovima.

Ona je stigla u arapsku zemlju s koferom punim nada i snova. Zarađuje vise nego ikada i može si priuštiti svaku krpicu o kojoj je prije samo sanjati mogla. Izlazi po klubovima čiji interijer je poput narodnih kazališta na Balkanu. Po prvi puta u životu mala svilena crna haljina sa potpisom u njenom ormaru je imperativ određen mjestima po kojima se kreće.

Iako odgojena skromno, žrvanj kiča, materijalizma i površnog blještavila samo vrlo rijetke zaobilazi u ovom svijetu pa tako neće ni nju u potpunosti.

”Muhamed” , reče on sa smješkom, pruživši joj ruku.

”Jelena”, uzvrati Ona.

Skeptična je. Ali obasipa je: komplimentima, cvijećem, večerama po prestižnim restoranima i svom ostalom neophodnom pažnjom (ukoliko se radi o Muhamedu lokanlne proizvodnje, padnu možda i ključevi koje jače mašine s pogonom na četiri kotača, stan na Palmi s pogledom na Atlantis ili pak cijela zgrada na jednom od, ljudskom rukom stvorenih, otoka… ).

Bio je to početak zaraze virusom koji izaziva skup simptoma poznatijih pod nazivom MMID sindrom (My Mohammed Is Different) iliti ”Moj Muhamed je drugaciji”.

Virus napada uglavnom djevojke između dvadesete i tridesete godine života, najčešće Europljanke i to po mogucnosti uzorne kršćanke koje su primile sve potrebite sakramente i do dvadesete  redovito  pohađale nedjeljnu službu.

Ovaj podmukli virus često maha uzima kada žrtvi pad imuniteta izazvan osjećajem usamljenosti više čak ni facebook ni skype ne mogu podići.

Nakon određenog vremena ona mora ocu obznaniti kako se njen momak ne krsti prije jela vec pet puta dnevno klanja okrenut prema Meki. Otac je se odriče ali ona ne mari, u ime ljubavi spremna je izgubiti sve . Muhamed je podrzava a potom radnja kreće u jednom od dva smijera:

Prvi: Muhamed njenom ocu uručuje pozivnicu za vjenčanje u obliku ključeva najnovijeg modela Ferrarija. Otac, iako beskrajno ponosan i ljut, ipak pronalazi načina za oprost i pomirenje s unucima koji vjerojatno nikada okusiti neće slast njegovog  novogodišnjeg praseta s ražnja.

Drugi: Muhamedova majka pronalazi nevjestu čije kose još nitko javno vidio ni mrsio nije i čiji otac drzi drugu po redu veliku korporaciju u kraju te je brak dvoje mladih izvrstan poslovni a možda i politički potez.

Muhamed obznanjuje svojoj dragani  novosti i objašnjava kako novonastala situacija neće! promijeniti njihov odnos, hm.

Ona ostatke svog slomljenog srca pakira u Louis Vuitton kofere i kupuje jednosmjernu kartu za Europu u oba slučaja, samo u prvom to ucini nekih dvadeset godina kasnije.

Have you ever been Lebanesed?

On je visok, crn, zalizan i neizbježan. Slovi za Talijana Bliskog istoka. Iako živi s cimerima u stanu koji nije njegov, od glave do pete obucen je u Gucci, Doce&Gabannu ili eventualno Armani. Vozi Porshe ili ako je malo lošijih financijskih mogucnosti, Infiniti .

On je Don Huan ovih prostora i uvjeren kako njegovim neovozemljskim čarima ne odoljeva nista što gmiže, puže, hoda na dvije ili četiri noge. On nije Arap, kakvim ga neupućeni smatraju već Feničanin. Dolazi iz najljepše zemlje na svijetu, kako kaže, gdje je povijest čovječanstva započela u Biblosu , najstarijem gradu na svijetu. S njim nema zezancije, on je ljubavnik svjetskog glasa i endemski primjerak već gotovo nestale podvrste homosapinesa poznatije pod nazivom Gentleman, hm.

Ukoliko ste živo bice kojeg god spola, ovom ljubavniku iz zemlje cedrovine uteći nećete, on svoje pipke pruža kao Shiva ili hobotnica na sve strane i stoga ga prati upečatljiv nadimak ”Sleazy- Lebanesy”.

Ženku ove podvrste homosapiensa, obično za sedamnaesti rođendan, roditelji počaste plastičnom korekcijom nosa, usnica ili grudi. Ukoliko im pohvalite ”obrađeni” dio tijela zakunit će se kako je sve na njoj velikodušan dar majke prirode ali će vam isto tako srdačno proslijediti adrese i kontakte najboljih plastičnih kirurga u Beyrouthu. Skupe krpice, torbice, cipele, duboko dekoltirane majice iz kojih strše savršene prirodne(?) grudi, nokti kao Peggy Bundy, nafenirane kovrče i engleski sa francuskim naglaskom zaštitni su joj znak. Njen maintanance poprilično je skup te je od malena usmjerena ka, često jedinoj karijeri u zivotu, dobro se udati. Iako naoko ne živi u konzervativnom društvu već u najmodernijoj zemlji arapskog svijeta, zajednica je poprilicno tradicionalna. Ona nosi tešku šminku i nabada u desetcentimetarskim stiklama čak i na plaži ali ”nevinost” čuva za brak.

Količina libida kojom pršte mužjaci opisane vrste ne začuđuje s obzirom na količinu podražaja kojoj su ovi pjetlići izloženi tijekom cijelog života tako da kada jedan takav pjetlić dođe u sredinu u kojoj se osjeća iole slobodno, on skače na sve koke pa čak i na druge pjetliće po potrebi.

Napravimo malu analizu zašto je ”being lebananesed” unatoč svemu veliki problem na ovim prostorima. Ako napravimo grubu podjelu ponude za dame na dubajskom tržištu dobijemo sljedeće skupine:

1.) Lokalci

2.) Australci

3.) Britanci

4.) Libanonci

5.) Brazilci

6.) ostali

Igranje sa lokalcima nije za svakoga, tu obično morate biti proračunata bivša ”Miss” nečega koja je došla u arapsku zemlju baviti se isključivo ”modelingom”(?!).

Australci su zgodni surferi površno gledano ali većini korištenje moždanih vijuga nije jača karakterna crta. Većinu slobodnog vremena provode u dizanju utega, ispijanju piva uz zvukove AC/DC-a i ukoliko se pojave u javnosti obično su već toliko pijani da se s njima ne može komunicirati.

Britanci su slična prica kao i Australci samo bez onog dijela ”zgodni surferi”, možemo im samo još nadodati podbulost i crvenilo u licu.

Brazilci su bezobrazno zgodni, otvoreni i duhoviti- naoko presavršeni, ali imaju jednu manu- više vole dečke.

Pod skupinu ostali spadaju i Balkanci kojima manu naći nećete tako lako, njihov duh visoko je na cijeni ali su prezauzeti istraživanjem široke, raznolike, poprilično ”jeftine” i lako dostupne ponude sa azijskog tržišta.

U ovom površnom svijetu u kojem se sve vrijednosti važu novcem i materijalnim dobrima nije lako upoznati srodnu dušu suprotnog spola jer ovdje duše ne postoje. Došljaci dušu skinu i odlože u naftalin na neku zabačenu policu u ormaru prije nego li prijeđu granicu azijskog kontinenta.

Iako se zakonski klanja nekom drugom bogu, Novac je ovdje, na žalost, ipak jedini Bog.

 

Nindža nosi Pradu

Većinu godine temperature na ovim prostorima danju prelaze  40 stupnjeva Celzijusevih. Možete odlučiti za jednu od dvije dnevne aktivnosti: salon ljepote ili šetnja jednim od nekoliko desetina divovskih šoping centara. Ukoliko se odlučite za shopping mall, ni slučajno nemojte zaboraviti zimsku jaknu, zatvorene cipele,  pa čak i čarape oni malo zimogrozniji jer dok vani cvrči pijesak na plus pedeset, unutra je klima naložena na ”ugodnih” petnaest stupnjeva.

No hajdemo se zaputiti ipak do jednog od brojnih salona ljepote kako bismo po deseti puta ovog tjedna odradili manikuru, pedikuru, eventualnu anticelulitnu masazu ili čupanje dlaka sa kojeg god dijela tijela koncem! Da, dobro ste čuli, koncem.

Apsolutno svi saloni ljepote su dupkom puni, kao šipak. Uljepšavanje je, naime, jedna od rijetkih aktivnosti van kuće  koja je lokalnim damama iz dotične regije dozovljena.

Pred zgradom se sudarate sa dvije zakrabuljene žene, ispod crnog plašta koji im prekriva glavu vire samo oči. Treca je starija gospodja tako da umjesto burke (prekrivala za lice) nosi zlatnu brnjicu optočenu dragim kamenjem koja pokriva čelo, nos i dio gornje usne. Čujete kako daljinskim ključem otvaraju vrata najnovijeg modela Infiniti terenca sa zatamnjenim staklima.

Pri ulasku u lift se sudarate sa još jednom omanjom skupinom nindži koje iza sebe ostavljaju oblak oporog mirisa na štalu? , radi se o najskupljoj i najpopularnijoj varijanti tradicionalnog parfema zvanog Oud (citaj Ud) . ” Salama” kazu, ” Salama” uzvraćate ( za one neupucene, radi se muslimanskom obliku ”faljenisusa” ).

Konacno stižete pred vrata salona ljepote. Pored vas se prešetavaju žene raskopčanih halja , poneke od njih sa nekakvim blatom na obrvama?, ne, radi se o pojačavanju istih kanom, a poneke samo u bademantilu upravo izlaze sa marokanske kupelji.

Dvadesetak zena sjedi u prostoriji za pedikuru u dva reda jedan nasuprot drugog u foteljama za masažu dok stopala namaču u kadicama sa ugrađenom hidromasažom. U podnožju svake žene sjede obično dvije, gotovo u pravilu Filipinke, svaka zadužena za po jedno stopalo.  Ukoliko želite urediti i nokte na rukama i to vam se može odraditi simultano tako da oko vas mogu sjediti maksimalno četiri djelatnice, još dvije, svaka za po jednu ruku. Osmeroručni tretman platit ćete jednako koliko i dvoručni ili četverorcuni, manikura i pedikura zajedno cca 20 eura.

Saloni ljepote za ženski dio populacije spomenute regije, važan su dio socijalnog života. Mislite kako se radi o konzervativnom svijetu i još konzervativnijem ženskom dijelu populacije no ovo je mjesto gdje će imati priliku pokazati u ”javnosti” ne samo najnovije modele torbica i cipela sa zadnjeg New York Fashion Weeka sto mogu i šetnjom po shopping mallu, vec i komadić Marc Jacobsove haljinice ili Pradinog kostimića… One su obučene modernije i sa više stila nego što će većina nas ikada biti. Neke gospođice ne sakrivaju lice u javnosti te ga je potrebno dodatno istaknuti šminkom jarkih boja kako bi razbile monotoniju crnog omotača koji ih opasava od glave do pete . Najpopularnije nijanse lakova za nokte i ruževa za usne medju arapskim damama je svaka kričava nijansa roza i narandžaste.

Na ovom mjestu ćete također imati i čast vidjeti i prekrasne, bujne kose ovih žena. Ako ste imali priliku vidjeti ženu u abaji, sigurno ste se zapitali sto to ima na glavi da joj marama iz profila tako nadignuto stoji, nemoguce da se radi o tolikoj pundži. Niti ne radi se o pundži, radi se o XXL plastičnoj kopči za kosu sa XXXL umjetnim cvijetom, XXXL verzija kopči kakve su romkinje na našim prostorima prodavale osamdesetih.

Zašitini znak svakežene, pored skupih cipela i torbice svakako su barem dva mobitela, od kojih je jedan obavezno iPhone, drugi BlackBerry u bijeloj boji ali često tu postoji i treći luksuzne marke Vertu.

Nakon što ste očupali ili spržili laserom sve dlake na tijelu, vrijeme je pobrinuti se još za one preostale  na glavi. Obrve i trebavice poželjne su te se dodatno bojaju i naglašavaju a bradu, brkove te eventualne zulufe vam jedna od zaposlenica Indijki stručno za kraj čupa koncem. To čupanje koncem mozda najblize sliči igranju ”kolariću paniću” sami sa sobom u neposrednoj blizini područja kože prekrivenog preostalim dlakama.

Na izlasku iz salona pozelite i vi sakriti crveno lice burkom. Susrećete se sa gospođom koja je, dok ste obavljali čupanje brkova, sjedila do vas u najnovijoj Galliano kreaciji i pojačavala obrve kanom. Ona je već prekrila lice i pokazuje samo prekrasne oči obrubljene teskom crnom šminkom aka khol-om. Umjesto smješka ona vam u znak pozdrava namiguje.

Namaste Mr. Kondža

Jeste li se ikada zapitali kako izgleda jedan dan u životu stjuardese u jednoj bliskoistočnoj kompaniji, nazovimo je npr. ” Terminates”? Ona vjerojatno izgleda glamurozno sa crvenim ružem na usnama i crvenim lakom na noktima te na glavi nezaobilaznom crvenom kapicom, no posao koji radi glamurozan je koliko i hranjenje kokoši ranom zorom u nekom malom selu 300 kilometara od Kazihodea, Kerala, Jugozapadna India.

U 23:30 alarm je budi iz polusna u koji je, nakon obilnog ručka ”Kod Libanonca”, prisilno  ”utonula” pomoću strogo zabranjenh tableta za spavanje ”Panadol- night” ili, ako je sreće da je odradila koji americki let unatrag pola godine, melatonina. Hvata se za glavu i ispušta neartikuliran krik a panadol ili melatonin tek sada, jao, počinje djelovati. Ona razmišlja da li da zove ”sick” iliti otvori instant bolovanje samo pozivom automatskog sistema gdje je nakon javljanja sekretarice, znane kao ”Gnjevite”, dovoljno stisnuti broj 2 i ona je ove noći slobodna! Ali učini li to još jednom u ovih narednih pola godine, nema ništa od prelaska u business klasu iliti avionsku civilizaciju. Ipak odlučuje još ovaj put skupiti hrabrosti i strpljenja i provesti noć u džungli ekonomske klase. Iskače bijesna iz kreveta, tušira se i razmišlja u koji grad ide, ali onda zaključuje kako je potpuno svejedno jer i tako neće nosom proviriti iz čelicne tube narednih 14 sati… Hm, da se na vrijeme sjetila kako je u pitanju Bombaj, mozda bi ipak odlučila stisnuti dvojčicu.

Ne, nisu prostitutke jedine koje u ponoć mažu usnice drečavo crvenim ružem za usne, oblače štikle i stavljaju crveni šeširić na glavu, to su i domaćice zrakoplova kompanije ”Terminates”.

Ona izlazi u noć i kreće prema zračnoj luci u cjelonoćnu avanturu zvanu Bombaj turnaround. Stigla je skupa s posadom na avion, sad je vec 2:30 ujutro, potrebno je pripremiti glamuroznu kabinu za hm, glamurozne? putnike.

”Neprijatelj na vidiku!”, netko izvikuje, ” Kapice na glavu! Popravite ruž! Osmijeh na lice!” , u tri ujutro se, naravno, svak najljepše i najsrdačnije osmjehuje.

Ona je zube namazala vazelinom, taj trik je snimila na ”teveu” gledajući izbor Miss Amerike, i htjela ne htjela, usta joj se razvlače u osmijeh od same pomisli što je učinila a potom se usnice dalje same kližu podmazane derivatom nafte u džulijarobertsovski osmijeh.

Ulazi prva grupa putnika u njen dio kabine. Samo jedna prosječna obitelj dotične regije, što znači nekakvih tridesetak putnika sa oko pedeset i šest komada ručne prtljage od kojih dvadeset premašuje dimenzije spremišta iznad putničkih sjedala. Prva ulazi majka, ne ne ne, baka, ne ne ne, prabaka,  četiri su naime generacije ”on board”, da,definitivno prabaka od nekih sedamdesetak i kusur godina, u sariju otkrivenog trbuha, hm, dalje je bolje scenu ne opisivati, dovoljno je reci da za smiješak više ni vazelin na zubima ne pomaže. Starica je hvata za ruku, ona primjećuje deset zlatnih narukvica od dvadeset i četiri karata i cca pola kilograma blata ispod noktiju, i uvaljuje torbu od pedesetak kilograma neka joj je digne u ”spremiste za prtljagu iznad putničkih sjedala” i usput izgovara slavnu rečenicu ” Giv mi vater!” . Ona i dalje ima razumijevanja za starice i donosi joj čašu vode a uz put objašnjava unuku kako je torba prevelika i morati će ići u cargo zrakopolova. Unuk je prostrijeli pogledom i uz pomoć ostalih zrelih mužjaka obitelji  Pankajakshansutram  uspijeva ugurati torbu na predviđeno mjesto. Muškarce je spomenuta radnja iscrpila te traže  okrijepu u obliku : ” whiskey, whiskey” .

Ovdje je vrijeme za malu digresiju, ako naime želite naučiti pričati hindi, veoma je jednostavno, samo pričajte engleski ali tako da svaku riječ dva puta ponovite.

Ona im donosi traženo piće, ali muškarci uzvraćaju : ” I need ice!” . Probija se kroz, sada već more starica, žena od kojih svaka ima po troje djece i dvije bebe te dolazi do stražnjeg dijela zrakoplova sa sada već i dodatnih deset bočica na dudu u rukama koje je potrebno napuniti mlijekom. Uzima traženi led. Provlači se natrag do obitelji Pankajakshansutram no dočekuje je :  ”Kondža! Kondža”. Ne, kondža ne znači hvala na hidi jeziku, konžda označava cognac.

Svaka od sedamdeset i pet majki sa bebama želi sjediti na sjedištu ispred kojeg je moguće prikačiti košaru za bebe jer nije lako držati novorođenče dva i pol sata na rukama ili još gore, zbog novorođenčeta na rukama propustiti vegeterijanski kari u 3:30 ujutro. Kako ne može svima ispuniti očekivanja sa smiješkom dijeli petnaestak obrazaca za žaljenje, što doduše, na letu u doticnu regiju zrakoplovom kapaciteta 310 putnika u ekonomskoj klasi i nije loša statistika.

Dijeli 400 (neki uzimaju dva ili pak žele napojiti i novorođenčad) napitaka od limuna sa pet žlicica šećera poznatijim pod nazivom Nimbu Pani. Nakon toga dijeli isto toliko vrućih bijelih fortir ručničića a potom ih skuplja i pokušava ne primijetiti kako su neki promijenili boju od svijetlo žute do tamnosmeđe, crvene i crne i kako poneki  žele još samo osvježiti stopala prije nego li ručnik vrate na srebrni pladanj. Vrijeme je da ih natjera na zavezivanje pred polijetanje.

Poletjeli su. Ona se prepušta svojih pet minuta nirvane koju narušava samo simfonija izazvana simultanim pritiskanjem gumba zvanog ‘’ servce call’’ aka ‘’ call bell’’. Ali opuštanje traje još i kraće nego li se nadala. Tek što su se kotači odlijepili od zemlje, pet pametnjakovića se ustalo i otvorilo pretince za prtljagu jer ne mogu narednih devedeset sekundi preživjeti bez predmeta kao što su : zvečka, čarape, naočale za gledanje televizije ili možda’’ kondža’’ vlastite proizvodnje.

Kobni ‘’ ting’’ . Znak obveze vezivanja pojaseva se ugasio. Vrijeme je za poć u boj. Na letu koji ukupno traje dva i pol sata od čega četrdesetak minuta otpada na polijetanje i slijetanje, dakle ostaje joj sat i četrdeset minuta ne bi li skupa sa svojim kolegama poslužila trista i deset zrelih(?) duša plus pedeset beba sa petsto i pedeset koktela, pepsija, sevenapova i pedeset bočica mlijeka.

Nakon koktel servisa slijedi služenje toplog obroka koji se sastoji od tri izbora od kojih je jedan vegeterijanski. Ukoliko je catering dostavio četrdeset posto vegeterijanskih obroka u pravilu će sedamdeset posto putnika tražiti isti. Sa smiješkom prima nekoliko verbalnih  uvreda, jedan nevraćeni frotir ručničić od prije polijetanja u glavu  te dijeli još petanestak obrazaca za žaljenje.

Nakon što je svo ljudstvo na zrakoplovu nahranjeno i napojeno slijedi još samo serviranje ‘’Coffee, tea or me’’ a nakon toga sakupljanje tacni na kojima je poslužen topli obrok. Preuzima tacne od putnika čiji sadržaj ne smije premašivati visinu od pet centimetara  kako bi uredno mogle stati i uklizati po šinama u kolica i ostale dvadeset i četiri tacne. Ali neprijatelj je lukav i svaku tacnu ponosno predaje sa izgradjenim Eiffelovim tornjem ili, u ovom slučaju prije, Taj Mahalom od limenki i ostalog otpada. (Mali savjet: ukoliko želite da vas stjuardesa voli ne izigravajte arhitekta! I uredno vratite tacnu onako kako vam je i poslužena.)

Započeli su spuštanje u Bombaj. Ona još ima pet redova ili točnije dvadeset i pet tacni za pokupiti te dodati jos malo drečavo crvenog ruža na usne i  popraviti frizuru kako bi putnike u šest ujutro mogla ispratiti lijepa i svježa.

Sletjeli su. Neprijatelj napušta mjesto zločina. Samo još pokoji putnik buntovnik je uspijeva prostrijeliti pogledom ili verbalno uvrijediti te ona udijeli sa smiješkom jos pokoji obrazac za žaljenje.

No, ovo je tek pola puta. Vrijeme je pripremiti glamuroznu kabinu za novi set svježih, naspavanih i čilih glamuroznih neprijatelja i povratak u Dubai. I onda još jednom:

‘’Vatr! Vatr!’’ (water,water)

‘’Give me whiskey!’’

‘’I need tea!”

‘’Kondza! Kondza!’’

‘’Veg! Veg!”

‘’Wanting! Wanting!’’

‘’Needing! Needing!’’

I konačno , točno u podne, slijetanje natrag u Dubai. Ona je živa! Ili možda nije? Svejedno joj je! Sve joj se ionako čini samo kao noćna mora, no kasnije će je bolovi u donjem dijelu kičme, nekoliko modrica po nogama i tri slomljena nokta podsjetiti kako je riječ ipak bila o javi.

U jedan poslije podne ona konačno stiže u svoj stan i razmišlja da li da se umije ili da se ubije. Ugleda KREVET! Skida uniformu sa sebe brzinom munje i odlaze u vreću za radioaktivan otpad. Tuširanje od pola sata te poduže ispiranje usne šupljine u nadi kako će kroz usta voda doprijeti i oprati svaki organ i molekulu u tijelu. I konačno mirisna postelja. Zatvara oči i smiješi se.

NE! Kakav je to zvuk?! Zidovi se tresu! Bombardiranje?! Potres?!

Omar opet ima tulum.

Zovu me Šeik

”Kako se ti zoveš mali?”, upita ljubazno stjuardesa bucmastog malog Arapa u dishdashu.

“Šeik ” , kaze mali Arap.

”Ma, u redu, znamo da si šeik ali kako ti je ime, kako te zovu?”

”Pa zovu me Šeik”, odgovori mali i zagrize dupli cheeseburger.

Život na mideastu je zapravo jedno fenomenalno  i bogato iskustvo. S jedne strane najveća dostignuća moderne arhitekture a s druge klimatizirani kontejneri sa po petnaestak ležaja u kojima spavaju građevinski radnici, uglavnom Indijci.

Građevinski radnik svoju plaću zarađuje poprilično krvavo. Ustajanje ranom zorom i fizički rad na 50+ stupnjeva sve do zalaska sunca i sve to za oko stotinu i pedeset eura mjesečno kojima prehranjuje petnaesteročlanu obitelj u Indiji.

U Dubaiu po prvi puta shvatih kako se osjecaju filmske dive kada ih proganjaju paparazzi. Iako zaradjuju 150 eura, svi građevinski radnici imaju poprilično moderne mobilne telefone sa naprednim kamerama koje, nakon što vas na trenutak oslijepe, shvatite imaju i poprilicno snažan blic. Na većini javnih dubajskih plaža znak zabranjenih mobilnih telefona normalna je stvar. A kako svako pravilo postoji da bi ga se kršilo, isto tako postoji i hrpa građevinskih radnika kojima je zalazak sunca na plaži i fotografiranje bijelih teta u kupaćim kostimima omiljeni hoby.

Plaža je velika, mjesta je koliko ti srce želi, između svaka dva ručnika moguća je udaljenost minimalno dvadest metara. Sunšate se okrenuti na trbuh i uživate u povjetracu i tišini, čak lagano tonete u popodnevnu dremku, i mozda vam se čak i slina poćinje slijevati niz obraz na ručnik koliko ste opušteni i umorni… polako počinjete osjecati miris curry-a i sanjate kako obilazite Taj Mahal.  ”Madam, madam, what’s your name?” .  Ne, je li to moguće!? On je obukao kupaći koji se sastoji od povelike bijele potkošulje i jos većih bijelih bokserica koje sežu barem do koljena, i parkirao svoj improvizirani ručnik- komad kartona, pola metra od vas!

Pada vam mrak na oči kada samo pomislite koliko vas je puta uslikao dok ste spavali, odlučujete se pokupiti s plaže u intimu vlastitog doma.

Zaustavljate taksi kojim upravlja Pakistanac. Pakistanca, čak i ukoliko je u radnoj uniformi, vrlo jednostavno distingvirate od Indijca: u Pakistanu je moderna brada a Indiji brkovi. Zna gdje je vaša adresa nista mu ne morate objašnjavati. On je iz Peshawara, ima troje djece i ženu koje viđa jednom u dvije godine. Njegova radna smjena traje dvanaest sati, preostalih dvanaest je za spavanje, jedenje i eventualno pranje ukoliko ostane energije. Pokazuje sliku male Radhike, ona se rodila prije dva mjeseca, još je nije vidio uzivo. Navodi vas na razmisljanje o životu i koliko ste zapravo rođeni pod sretnim okolnostima iako nemate vlastiti stan od 30 kvadratnih metara u Zagrebu. Ali onda shvatite kako je dragi vozač Padmaj (citaj Padmadz) upravo promašio odvajanje s autoceste za vašu zgradu. Opominjete ga. ”Sorry madam, I know, I know.” . Još ste pod dojmom male Radhike i puštate taksimetar da se obrće, pa pobogu, taksi je jeftin u Dubaiu. Ali onda Padmaj opet kreće krivim putem. Zamolite ga da stane i pitate ga zna li gdje on vozi uopće i gdje se nalazimo, ” Sorry madam, me new, me don’t know”. Molite Padmaja neka isključi taksimetar prebacujete se u ulogu sustava za navigaciju. Gužva u prometu je nesnosna, pogotovo oko šest popodne kada se svi vraćaju sa posla ili plaže. Stižete pred zgradu nakon punih sat i pol vremena i dajete Padmaju ekstra 50 dirhama,cca 10 eura, jer ako izgubi posao tko će hraniti malu Radhiku…

A onda nakon tri godine shvatite kako niste Majka Tereza i kako vi i dalje nemate ni deset kvadrata u domovini a Padmajova Radhika je krenula u najbolji vrtić u Peshawaru i teta koja je čuva govori cak i Native English.